Muztagh Ata

 

3.8.2012. krenula je međunarodna ekspedicija na Muztagh Atu 

 

Vedrana Simičević (novinarka Novog lista, a ujedno i alpinistica), je napisala članak kao da smo već popeli Muztagh Atu, te ja poletio s vrha visokog 7546 m. No ja volim ipak drugačiji tijek priče...popni se pa onda eventualno obznani što se događalo, i kako su se stvari odvijale na planini!

 

Krenuli smo u dogovoreno vrijeme iz Rijeke,(Marijan"Za pet minuta")ovog puta ipak nije kasnio. Preko Brnika, gdje smo se svi skupili (nas 12 veličanstvenih,he,he), do Istanbula i dalje do Biškeka u Kirgistanu. Kombijem (koji se pokazao premalim za sve nas i našu prtljagu)smo krenuli dalje, putem svile do dvanaest sati udaljenog prvog našeg prenoćišta i mjesta za aklimatizaciju Tash Rabat. Visina od 3000m i temperatura 30-tak stupnjeva niža od one kod kuće. Već sutradan svatko po svojoj želji odabire aklimatizacijsku turu. Odabirem vrh istočno od doline sa čijeg grebena mogu poletit na obje strane, zavisno od smjera vjetra. GPS pokazuje gotovo 4000m.

 

Fotkanje, pogled na sve strane. U daljini raste veliki oblak i ubrzano se približava. Skupljam opremu i bježim prema sigurnosti šatora u kojeg ulazim sa prvim kapima kiše. Propao je prvi pokušaj leta.

 

Cijelo putovanje obilježile su nezgode sa vozilima, (otpao nam kotač, propuštala pumpa vode, pukla opruga, probušila se guma), pa smo se samo potajno nadali da pri povratku ne otkaže motor avionu.

 

Za Kinu sam se već doma psihički pripremio. Načekali smo se na granici i mnogim drugim mjestima gdje su kontrolirali putovnice i dozvolu za kretanje koju je ishodovala Ujgurska agencija koja je organizirala naš boravak u Kini. Preko Kashgara do auto baze u Subašiju vozili smo se Karakorumskom autocestom koju su često ispresijecali odroni izazvani kamenim lavinama ili bujičnjacima. Pomislih nakratko, kako treba imat više sreće sretno proć taj put nego popet se na vrh i vratit nazad do logora.

 

Ovog puta spavamo u betonskim jurtama, Kirgiške jahače i konje zamjenjuju Kinezi na  motorima, svi nekud idu, svi nešto rade. Krećemo prema baznom logoru na 4400m, gdje nakon 6-7 h laganog hoda stižemo. Tamo nas već čeka oprema pristigla terenskim vozilima. Pred godinu, dvije taj dio tereta prenosio se na leđima deva, no da bi postavili repetitor za mobilni telefon probili su cestu a dalje je sve jasno..terenac je isplativiji od deva!

 

Već sutradan idemo do granice snijega (5000m), da bi obavili aklimatizaciju, a dan kasnije smo na 5400 u prvom logoru. Nosači su na snježnoj padini ostavili opremu koju smo odabrali da nam je gore odnesu a za ostatak smo se sami pobrinuli. Marian je negdje putem zapeo pa sam se eto morao sam pobrinut za prostor na kojem ćemo smjestit šator.Sat vremena lopatanja i još dvadesetak minuta zafrkavanja sa klinovima za snijeg i šator je postavljen. Razmještam stvari, pripremam kuhalo i stiže Marian. Predvečerje je idealno za let u dolinu...nije neka visina no vrijeme je savršeno...sve bi bilo u redu da nisam upozoren od vođe logora...poletiš li slijede ti veliki problemi sa policijom.Službena dozvola vrijedi 6000 eura!!!,što kad se sve zbroji nosi zaključak...niš od letenja!!Propao je i drugi pokušaj letenja!Tijekom noći počelo je sniježit i sniježilo je cijeli dan i cijelu sljedeću noć.Lopata je proizašla iz raja.Marian je otkopao  šator i šipke oslobodio od pritiska novonapadalog snijega. Ni danas nećemo nastavit sa planiranom aklimatizacijom, spuštamo se u bazni logor. Vida i ja skijamo do snježne granice gdje ostavljamo skije.

 

Slijedi nekoliko dana boravka u baznom logoru, Monsun kao da je prešao Karakorum, južina i kiše u bazi sa povremenim lijepim razdobljima. U brdu je napadalo preko metar novog snijega, a sve prognoze ne obećavaju lijepo vrijeme. Ističe nam vrijeme boravka na planini te se odlučujemo na prvi i posljednji pokušaj uspona na vrh. Prva nam je točka logor jedan na 5400m.Ujutro po magli i još malo novog snijega krećemo prema logoru dva na 6150m,gdje stižemo nakon osam sati hoda uz Marianovu mantru (čitaj..stalno ponavljanje istih psovki) uzrokovano počestim ispadanjem krplji i nošenjem poveće težine. Vrućina je bila nesnosna, pogotovo kad je sunce probijalo  kroz oblak. Opet kopanje, ovog puta Marian i ja brzo pripremamo  teren na kojem je već bio šator. Šiba nas vjetar i snijeg i jedva čekamo uć u tople vreće.

 

Ujutro odlučujemo krenut nazad prema bazi, unatoč odluci da ćemo probat napravit još barem petsto, šesto metara. Možda i bi da su uvjeti za skijanje bili bolji. No ovako kad je snježna kora bila dovoljno meka da propadaš sa skijama, a kasnije i onemogućavala normalne zaokrete, sve to više nije imalo smisla. Stojan, Vida i Jana su ipak krenuli dalje a ja, Marian i Boštjan natrag. Imali smo i sreće, naime malo prije nego smo krenuli pala je poveća lavina zbitog snijega koja se zaustavila uz sam put kojim smo prolazili. Tek tamo oko 5600 m ledena korica nestaje pa kroz maglu skijamo.

 

Spustili smo se u bazu, i tek što smo popili pivu zamoljeni smo da sudjelujemo u spuštanju tijela Poljaka umrlog od visinske bolesti. Penjemo se natrag nekih tristo , četiristo m, te u mučnoj, čudnoj nekoj atmosferi složno spustimo tijelo do vozila gdje ga preuzima policija.Sat dva nakon, ponovo, po tko zna koji put ovih dana kreće nevrijeme, koje nam donosi i povratak ostalih u bazu.Jednostavno nije išlo. Kombinacija novog snijega i visine.

 

Pakiramo se i vraćamo u dolinu, obilazimo znamenitosti Kashgara i Ujgura, upoznajemo se sa njihovom povijesti i kulturom.

 

Povratak istim putem do Biškeka gdje smo doživjeli jedinu neugodnu situaciju na cijelom putovanju. Na bazaru su nas zaustavili i legitimirali policajci, odveli u policijsku postaju te taktikom pretrage i zavlačenja "ukrali" 120 USD-a! Dakle, putnici namjernici, čuvajte se policije!

 

Nadam se da ćemo imat više sreće na nekom sljedećem projektu,jer, naime na vremenske uvijete zasad barem, ne možemo utjecat!