Grandes Jorasses 1987

 

Članak kojeg sam napisao netom nakon uspona,  izdan u Planinarskom listu 1987 godine, a kojeg je povremeno izdavalo Planinarsko društvo Kamenjak iz Rijeke. Vladimir Paušić

 

Grandes Jorassesima u pohode

 

"Ispenjati Američku diretisimu u Druu bila bi prava stvar", kovali smo planove za ovu sezonu Čuja (Boris Čujić, penjač iz Zagreba) i ja u onoj natjecateljskoj atmosferi na Marjanu.

 

U Chamonixu šetam ulicama, a izlozi puni alpinističke opreme privlače mi pogled.Ima tu noviteta:neke nove cipele, super zaglavci, dereze, cepini, ali su i super cijene.

 

Logor nam je nad velikim parkiralištem,blizu željezničke stanice.Divljak kako ga mi nazivamo. Ima tu ljudi sa svih strana svijeta, sa sličnim namjerama-planinariti u skupini Mt.Blanca.

U logoru ne nalazim nikoga,ali po vojničkim porcijama i metkinim šatorima zaključujem da sam na pravom mjestu.Vani ne vidim ni komadić opreme. Zagrepčani su u planinama, na nekoj turi.Sve bi bilo u redu kad bi ih i vrijeme služilo. Cijela je dolina pod teškim oblacima i s vremena na vrijeme kiša zarominja po šatoru.Negdje gore iznad tri tisuće, pada snijeg i u stijenama je mirno jer sad nije za penjanje. No, u meni nema mira.Listam vodič, a pogled mi se stalno zaustavlja na opisu Drua. već ga napamet znam, ali to nije razlog da sve ponovo ne proučim.

 

Kiša staje pa ponovo odlazim u grad.Želim kupiti nove penjačke papuče, ali zaslijepljen raznovrsnim modelima ne mogu se odlučiti.Tako lunjajući čujem poznati glas.To je Meić s klapom (zagrebački alpinisti  Srećko Meić i Nino Kurtalj).Vratili su se sa ture na Mt. Blanc i upravo su se okupali u gradskom kupalištu te osvježili tako željenim pivom.Nezadovoljni su usponom.Domovi su prepuni "visokogorskih planinara"koji gaze sve pred sobom.Jednom su derezama uništili vreću za spavanje,drugom nagazili uho.Sretni su što su stigli živi.Zajedno odlazimo proučiti meteorološki izvještaj:sutra popodne razvedravanje pa dva dana lijepo, a drugog dana uvečer nevera.Vjerujući u točnost prognoze, stali smo kovati plan. "Što možemo ispenjati za ovo vrijeme?"Čuja ,Meja i Nino kuju urotu."Kakav Dru?! Idemo u Walkera !"Ja sam i dalje tvrdo za Dru, a onda Walker.No Walker mi nije ni bila namjera jer velik je to zalogaj.Ali umirili su me:"No, prvo bumo Walkerisa pa ak bu vreme idemo Dru!"

Sljedećeg jutra lovimo prvi vlak za Mair de glace. Nakon nepunih pola sata šibamo ledenjakom.Preskačemo preko ledenjačkih pukotina i brzih potoka.Toliko žurimo da niti dereze nismo stavili niti se navezali.Što prije pod Walker!

Nakon dva sata ostavljamo za sobom Mair de Glace i pogled na Tour Ronde.Nastavljamo Lechaux ledenjakom. Grandes Jorasses pred nama rastu i sve više otkrivaju svoju fantastičnu 1200 metara visoku stijenu.

Zastajemo na kamenoj gromadi.Ogladnjeli smo.Gledamo stijenu i hrabrimo jedan drugog dok se na kuhalu podgrijava čaj.Znamo da su je mnogi pokušali ispenjati, ali je rijetkima to i uspjelo.Tako to traje od dana kad ju je kao prvi ispenjao Ricardo Cassin s drugovima (L.Esposito i V.Tizzoni).Bila je to senzacija.Od tad je prošlo više od pedeset godina, a stijena je jednako vrijedna i rijetko penjana.Ona je jedna od tri koje su posljednje prepenjane u Alpama.Razlog nije samo u strmoj stijeni,već i u promjenjivom vremenu, nepredvidljivim neverama, padajućem kamenu, orijentacijskim teškoćama...

Sad kad smo se malo odmorili i najeli, ohrabreni zagrabismo posljednjim dijelom ledenjaka.Visoko gore ispred nas je engleski tandem, a pogled na stijenu otkriva i penjače.Ponovo preskačemo preko pukotina i tiho se šuljamo ispod seraka.Evo nas pod 2.5 km dugim smjerom,iako je visinska razlika "samo" 1200m, tj ulaz je na 3000m, a vrh pt. Walker na 4207m. Izvlačimo užeta,stavljamo kacige, dereze, navezujemo se i krećemo.

Sunce samo što je osvijetlilo stijenu kad su odozgo krenule kamene lavine.To je razlog više što smo  prvih 200m ispenjali vrlo brzo da stignemo do koliko-toliko sigurnog mjesta. Povratka više nema, a kome bi palo na pamet silaziti pod takvim uvjetima!Nismo se pravo ni okrenuli kad odozgo doleti uže. Spusti se jedan, drugi pa tako redom ukupno dvanaest naveza jer dan prije ledena kiša je okovala stijenu. Mislim:"Njih toliko ide dolje, a mi gore.Tko je ovdje lud?"

Donosimo odluku:"Ne vraćamo se zbog padajućeg kamenja, već ćemo se spustiti sutradan ukoliko ne uspijemo prijeći zaleđene stijene."

Oko 20 sati pripremamo bivak pod Rebufatovom pukotinom. Čuja je penje i na vrhu fiksira uže da bi nam sutra bilo lakše.

Smještamo se na policu široku jedan a dugu dva i pol metra.Noge nam strše nad rubom, a pogledi šaraju okolnim planinama.Tu su Dru, Aig. Verte, Les Courtes, Petites Jorasses i drugi. Svladava nas san. Iza nas je samo 400m.

Ustali smo rano. Hladno je, ali dobro napredujemo. Ispred visoko su Englezi a prati nas navez Katalonaca. Prelazimo dugačku priječnicu, zatim krasnu 75-metarsku žljebinu. Od leda su ostale samo mrljice koje izbjegavamo širokim raskoracima.Prolazimo crne i sive ploče, spuštamo se i ponovo penjemo. Dan brzo prolazi, a pred nama je još puno stijene.Prešli smo i 400m dug Magareći greben. Krasno penjanje u strmoj stijeni!

Ispod nas zvrndaju turistički avioni, isti oni koje smo dan ranije gledali odozdo.Vrijeme se mijenja, diže se magla. Sve je više leda i sve je teže penjati u penjačicama. Čuja se dobro namučio u nadvisnom ledenom Crvenom kaminu, a malo je trebalo da nam katalonci pomute račune.

Vidjeli su da to neće moći ispenjati i odlučili su se pomoći našim užetima.Bilo je tu svega:čupanja za užad i letova na naše klinove. Molio sam ih da prestanu, da pričekaju, jer klinovi su slabi, nikakvi. Zar da stradamo od ovakvih, tu gotovo na vrhu?! No sreća je bila na našoj strani.

Po debelom mraku izašli smo na vrh. Katalonci su otprašili naprijed po nekakvim tragovima.Tada,nakon punih osamnaest sati čistog penjanja, odahnuli smo, a pravi gušt je bio kad sam iz posuđenih, za broj manjih papučica uletio u tople gojzerice. Kakvo je to bilo olakšanje!

Uokolo sijeva i sve je hladnije. Prognoza je bila točna. Usred noći, na vrhu Walkera, s neverom za vratom.

Brzo se spuštamo strmom padinom na talijansku stranu. Priječimo široku jarugu iz koje dolaze dva zapuhana stvora, Katalonci dakako. Pričaju kako su dole golemi seraci koje je nemoguće proći...Nismo se ni snašli, a oni odoše dalje, natrag prema vrhu.

U stijeni prekoputa nalazimo zgodno mjesto za bivak. Uvukli smo se u vreće za spavanje i šatorsko krilo. Toplo nam je i nalijevamo se čajem. Uokolo razbijamo led i topimo ga, jer smo potrošili puno tekućine. Taman smo se smjestili kad evo opet naših "prijatelja", ali ovog puta došli su užicati vode i hrane. Nisu uzeli ni kuhalo, ni dovoljno jela, ni vreće! "Oni su krenuli na izlet, a ne u Walkera!", komentiramo i smijemo se.No njima nije bilo do šale jer počeo je padati snijeg i postalo je još hladnije. Cvokotali su cijelu noć i jedva dočekali jutro.

Brzo smo se spuštali prema Curmayeru. Stijenu smo oprezno otpenjali i sjurili se ledenjakom, onako, bez dereza sa cepinom u rukama.E, da nas je vidio Smerke (Zlatko Smerke, zagrebački alpinist koji je objavio priručnik o alpinističkoj tehnici)!

U Chamonix stižemo u popodnevnim satima. U logoru čestitanje, zatim tuš, hladno pivo, san....

Prošlo je još deset dana, a da nismo ispenjali Dru. Stalno je kišilo, a gore padao snijeg. Morali smo kući. Dru neće uteć. Čekat će nas!