Elbrus 2012

 

Elbrus (izvor wikipedia), najviši europski i kavkaski vrh sa 5642 metra visine.

Elbrus je neaktivni vulkan, smješten na zapadnom Kavkazu, u Ruskoj autonomnoj Republici Kabardsko-Balkarska, nekoliko kilometara od granice sa Gruzijom. Elbrus ima dva vrha: istočni i zapadni. Zapadni vrh je i najviši, odnosno 5642 metra (18.513 stopa), dok je istočni nekoliko metara nii, tj. 5.621 metar (18.442 stopa). Iako tehnički uspon na vrh nije prezahtjevan, Elbrus je jedna od najsmrtonosnijih svjetskih planina. Na Elbrusu je 2004. godine poginulo 48 penjača. Na zapadni vrh Elbrusa prvi su se popeli, 1874. godine, Florence Crauford Grove, Frederick Gardiner, Horace Walker, Peter Knubel i vodič Ahija Sottajev.

Na istočni vrh prvi se popeo Hillar Hahirov, 1829. godine.

 

Zoran Mislej:

Ugl. neki suma sumarum je: 11 dana (od 26.04. - 06.05.2012)

- skijano i prehodano : 2x do 3700m, 2x do 4200m, 2x do 4900, vrh dosegnut 02.05.2012 u 11h. Hodao i skijao 10 i 30h (1900m visinske razlike)

- 9 članova, svi se popeli na vrh, 1 s jednim danom zakašnjenja

- temperature : od 28c do -40c na dan uspona na vrh (s jakim vjetrom), na vrhu -22c bez vjetra

 

- Let: Beč - Moskva - Minerlane Vody (do Beča sa autom), 23h za tamo i 23h za nazad

- smještaj podno brda: mjesto Cheget (tipično rusko mjesto van sezone, hotel)

- najčešća jela : shashlik (janje, kokoš, riba), salate, cheburek, jaja, trikot

- najčešća pića : piva, vodka pa i bugarsko vino

  

Uglavnom ekipa super i brdo-a vrijedna posjeta.

 

„This is Rusia“

 

 

Nakon što me pročelnik, predsjednik dobro oprao, doma dobio svoje i još poneki otirač na temu kako premalo pišem i pričam nakon povratka sa Elbrusa, odlućio sam da se ipak odužim. Ali moram napomenuti da kad je nekome bilo tako dobro kao meni na tom putovanju, usponu, avanturi.....dođeš doma, želiš biti s obitelji, aklimatizirati se na civilizaciju, početi funkcionirati na poslu, napiti se poneki put, odspavati neodspavano, pravdati račune, pisati financijske izvještaje, posjetiti mame, biti svakodnevno u kontaktu sa novim prijateljima koji također svakodnevno pišu i osječaju šta i ti – staviti sve šta ti se dogodilo na putovanju, NEMOGUĆE. I sve to naravno u prvih 7 dana.

 

Kad pogledam gornji naslov, sjetim se kako je sve počelo. Mjeseci dogovora, nešto priprema, zatvaranje financijske konstrukcije, godišnji, pakiranje...i evo nas 10 na bečkom aerodromu 3h prije leta. Inaće avion poljeće u 00.30h, 26.05.2012.

Čim smo se na neki način dotakli Rusije, preko šaltera naravno, stvari su krenule „ruskim“ putem. Nema naš više 10. Jednom članu po njima nešto ne štima sa vizom (iako je on prof. Biatlonac i često putuje u rusiju) i Klemen ide doma. OK.

Idemo mi na „check in“ i predati prtljagu.....i skije odjednom ne ulaze u 23-kilnu prtljagu jer NIJE SEZONA, iako na stranici prijevoznika (ruskog) piše suprotno. Nakon 1h objašnjavanja na šalteru i zajedničkog čitanja njihove agencijske ponude, agent nas ubjeđuje da piše suprotno ali i on kaže da je nejasno....ugl. 50eura je riješilo problem, naravno po osobi i naravno samo u jednom smjeru.

Ukrcavamo se, vezujemo, u avionu stuarti umjesto stuardesa, ali to nema veze sa Rusijom. Beč – Moskva – Mineralne Vody, nekoliko malih obroka, crnog vina, čekanja, i tu smo. Kombiji nas čekaju na aerodromu i krečemo za Cheget.

Četverosatno putovanje prolazi bez problema. Prolazimo lijepe nizinske krajeve, pomalo ulazimo u brda, kanjone (400-metarske stijene), stočarstvo i poljoprivreda caruje. I policija. Svakih nekoliko kilometara patrola, pa barikade, pa granična kontrola (iako granica još nije blizu (Gruzija). A da, tek tako u vožnji dobivamo poruku da su nam u hotelu ukinuli polupansion, tek tako, nije sezona. Iako je sve plačeno, imamo samo spavanje. Vratimo se na naslov, „this is Rusia“.

 

Slijede lijepi  dani aklimatizacije. Prvi dan odlazimo na Cheget peak, 3600m visok, vrlo lijep i lako dostupan. Koristimo prastaru sjedežnicu do visine 2700m pa dalje na skijama. A žičara, stariju i čudniju nisam nikad vidio. Radno vrijeme nema jer zavrti kad se skupi previše ljudi. 1 vožnja košta 400 rubalja, a cjelodnevna karta 600. „This is Rusia“. Skijanje je carsko i stvarno guštamo. Vrijeme sunčano i toplo. S jedne strane gruzijski planinski lanac na kojeg zbog dozvole ne smijemo, predivne planine, u daljini Udžba, poligon najboljih ruskih alpinista, a nasuprot naš Elbrus na čije padine idemo sutra.

 

Nakon ipak dogovorenog doručka kombijem krečemo 5 km dalje u Treskol i hvatamo gondolu do 3600m na padine Elbrusa. Pazi, ta vožnja košta 300rubalja. Gondola prastara, ali ipak gondola i ipak 3600m. Skijama se uspinjemo do 4200m, na putu stajemo na popularnin Bačvicama gdje ćemo za nekoliko dana spustiti ruksake i boraviti 4-6 dana. Vrijeme je i dalje krasno, uživamo, skijanje carsko, svi se dobro osječamo, jedva čekamo da idemo gore. Danas još večera u jednom od mjesnih „restorana“, krevet, tuš, a sutra bačvice. Na večeri odluka pada, u srijedu idemo na vrh. I prognoza odgovara. Večeri provodimo večinom zajedno, a najuporniji i najduže. Meni se nekako dogodilo da sam upao u kombinaciji „fantastične petorke“, kao u Kung-fu pandi. Simon, Rok, Anja, general Blaha i ja. I baš smo večer prije odlaska u brdo malo pretjerali. Možda nije najpametnije, ali neka bude za sreću.

 

Rečeno, učinjeno. Na bačvicama smo. A zbog jučer učinjenog, nekima nije baš najbolje. Nakon odmora i smješaja, ipak krećemo na mali izlet, i WC u prirodi jer meni nikako ne pada na pamet da posjetim WC koji je montiran u Bačva naselju. Bio sam nekoliko puta u himalaji, pamiru i puuuuuuno u brdima al toliko govna nisam nigdje vidio, tako da sam se zakleo da ću sve napraviti da ne posjetim tu kockicu, i uspio sam. Sutradan odlazimo skijama do visine 4800m, uz jak vjetar  uspjevamo na visini boraviti neko vrijeme, piti,jesti, mjeriti oxignaciju, biti. Skijamo natrag u bazu, sutra slijedi dan odmora pa uspon na vrh. 

 

E da, dugo nije krenulo ništa po ruski pa sada je, i to nekoliko stavari. Već u dolini smo saznali da ove godine u bačvicama nema struje, iako stupova, kabela i viška opreme ne fali. Najžalosniji je bio Simon, neurolog koji je na ovom usponu imao plan provesti istraživanje utjecaja visine na mozak i njegove funkcije. Niš od tega. Imali smo dogovoreno zajedničko korištenje kuhinje i plina za topiti vodu. Sve je štimalo prvi dan dok nisu za 1.maj počele dolaziti grupe. Lagano su nas odjebali. Uz dosta svađe i korištenja našeg rezervnog plina uspijevamo topiti dovoljno za dnevne potrebe, kuhanje, nočne potrebe i naravno priprema za sutrašnji uspon. Kamp funkcionira tako da imaju Šefa, šefa kuhinje i kad je nastala gužva i dvije šefice. Jednoj na guzici piše nasty, kasnije smo ju nazvali Nasty bich.

Danas cijeli dan pada snijeg i to nam stavara dodatnu nervozu. Ali sve je spremno, u 2h krećemo. Rijetko tko spava. Razmišljam gdje ću pustiti skije i nastaviti pješke, zbog leda.

Budimo se u 1i30h. Pada snijeg. Promjena plana, krećemo u 3h. I tako je i bilo.

Krećemo sa 3700m (iako neki koriste snježno vozilo do 4600m), do vrha imamo 1900m visinske razlike. Noč se razvedrila. Krećemo svi zajedno, ali ubrzo se razdvajamo u manje skupine. Ja sam naravno u prvoj, šta se kasnije pokazalo ne baš najbolje. Na 4500 m počinje luđački puhati, oblačim perje i jače rukavice u kombinaciji s navlačnim. Hladno je za popizdit. Na visini 4900m, zora i prve zrake sunca. Hodam sam, ispred su Primož , Rok i Simon 2, a blizu iza Jaka. Emocije i krize me pucaju jedna za drugom. Jedem ona sranja od gelova i čokoladica. Pijem još topli čaj, a u rezervnoj boci već led. Krasno. Skije ostavljamo na Pasztuhova rocks. Kreće priječnica, stvarno je ledena i j........ duga. Oko tri sata priječimo do sedla na 5200m. Još 400m ali vrh se ni nevidi. Krcam u sebe još gela, čaja, Rok i Primož su već na padini izand sedla. Strma je i ledena. Sam sam i idem dalje. Od 30-tek ljudi koji su stigli na sedlo, više od pola se okreće i ide nazad. Hladno je jebeno i vjetar nas dere već 6 sati jako. Na strmoj priječnici  na 5400m stižem Roka, ostavljamo štapove, uzimamo cepine i idemo dalje. Dolazima na vršni plato, ne puše. Konačno vidimo vrh. Ima još max pola sata. Stižemo na vrh, Rok, Primož, Simon i ja. Malo suza, slikanje, čestitanje pa dole. Iako dosta leden teren, brzo stižeo na sedlo. Na putu dole srećemo Jaku, blizu je. Na sedlu su Anja, Simon i Iztok. Spori su, promrzli ali idu dalje. Mi nastavljamo dalje do skija. Padina je sada skroz ledena, treba paziti jer pad bi znaćio faširano meso na rocksima. Stižemo do skija. E ovaj put skijanje nije bilo carsko, umor se jako osječao. Kod bačvica smo Rok i ja u 13 i 30h. Znaći 10 i 30h gore i dole. Ubrzo nakon nas dolaze Primož, Simon 2, Jaka. Oko 18h vračaju se i Iztok, Anja i Simon. Svi bili na vrhu. Nažalost danas nije uspjelo Tomažu , ali sutra je njegov dan. Svi smo promrzli, umorni , ali sretni. Budući da nemamo više hrane, naručujemo ko one Bitch da nam skuhaju većeru u za čudo sve prolazi bez problema. Čak nije ni neka gužva jer svi spavaju, sutra njih čeka uspon. Moram reći da smo od ekipe koja je tada boravila tamo, jedini koji nisu koristili snježno vozilo.

 

Dan za dolinu. Gondola, triskul, Cheget i R&R može početi. I bilo je i više od toga. Sve smo probali napravili. Pili i jeli, pjevali i plesali, spavali i bančli. Družili se sa svima, od kuhara i kuharica do lokalnih mafijaša i svodnika. Mene ne mogu neki ubjediti da rade u pekari. Cheget živi. I jako će nam falit.

 

I tako, uz 30min kašnjenja na avion, naravno zbog ruskog načina, mi se vratili na ovaj naš zapad. Ma tu je isto, samo su škole ubjeđivanja da sve štima, bolje.

 

E da, kad sam se gore na bačvicama, nakon vrha, u kuhinji, požalio jednoj ruskoji vodičkinji koja je znala engleski, samo mi je rekla : „This is Rusia“.

 

Z.M.