„Dal Bhat power 24hour's!“ 

 

Kako je ovo moje prvo putovanje ovog tipa moram vas na početku upozoriti da je tekst malo dugačak i pun uskličnika i mog čuđenja.

 

Negdje početkom 2014. Zoran i „Elbrus družina“ odlučili su posjetiti Nepal, točnije Kathmandu i Himalaju... i mene povesti sa sobom, obzirom da su oni svi već bili. Odluka je pala osvojiti Mera Peak.

Mera Peak je planina u administrativnom središtu Nepala zvanog Sagarmatha Zone, Solukhumbu District, predjelu u kojem se nalazi i sam Mount Everest! Sa svojom visinom od 6,476m klasificira se kao trekking peak. Mera Peak čine tri vrha – Mera North (6,476m), Mera Central (6,462m) i Mera South (6,065m). Mera Central je naš cilj.

Nekad se smatralo da je Mera visoka 6,654m. Međutim to je visina obližnjeg vrha Peak 41, koji se zabunom nazivao Mera, zbog loših koordinacijskih oznaka. I do dana današnjeg nakon uspona na Meru dobije se certifikat da si popeo 200metara viši vrh! Čak je i na našem plakatu na vrhu pisalo Mera Peak – 6654mnv.

Početkom godine su već krenula pripreme i dogovori s agencijom, Monterosa Nepal Trekking and Expedition, oko rasporeda dolaska, uspona, obveza, smještaja i sve potrebno. Tu najveće zasluge pripadaju Primožu, jer je zbilja pazio na svaki detalj. Zoran je već revno počeo trenirati i pregovarati sa sponzorima. Meni je sve to još bilo kao u bajci...nerealno i daleko. Tako da sam svako toliko slušala: „Iva, kad misliš početi trenirati? ...Nećeš stići...šta ćeš ići tamo samo navit sat...“ i slična njurganja. Kad je već došao i 5.mjesec (samo 5 mjeseci do polaska) i mene je po malo počela hvatati panika...pa sam krenula...i uf...bilo je ok!

Stigao je i dan polaska 18.10.2014. subota popodne. Let iz Ljubljane preko Istanbula za Kathmandu. Turkish airlines, ko naručeno imali su promotivne letove za Nepal. J

Međutim, ni spremanje nije prošlo bez problema. Naravno da je meni trebala ona veća transportna torba, koju Zoran zajedno sa svom skijaškom opremom nije uspio napuniti. Meni je to uspijelo bez problema. Morala sam proći finalni checking onoga što mi ustvari neće trebati...“to ti ne treba...to možeš i tamo kupiti...pa i tamo imaš Konzum, Billu...i dr.!“...kao da! Nakon češljanja moje torbe i vađenja stvari koje su smatrane nepotrebnima imala sam taman cargo kilažu. J eto kad žena putuje!!! Dobro na kraju se ispostavilo da bi mi te neke „nevažne“ stvari ipak u Himalaji dobro došle, no kad nemaš snađeš se i bez toga.

Svi smo se našli na Brniku. Mi smo došli do Primoža na ručak a iz Velenja su nam se pridružile Anja i Teja. Osmjeh s lica nismo skidali. Došao je konačno i taj dan...letimo za Kathmandu!!!!

Nakon dugog, ali ugodnog, noćnog leta stižemo u Kathmandu u 6h ujutro po lokalnom vremenu, s prekrasnim pogledom na Himalaju. Svi smo se nosevima zalijepili za prozore. I odmah šok...koji zrak...ajme koji smrad...uopće nemam riječi kojom bi to opisala. No ne mogu reći da nisam bila upozorena...na to i na još mnoge stvari, ali drugačije je kad netko priča i kad se sam nađeš u toj situaciji.

Moramo čekati za vize... još dva sata stajanja u redu na šalterima iz doba Marije Terezije gdje se izdaju ručno pisane vize i računi. Nikad kraja...samo sam htjela doći u hotel, spustit stvari i leć. No birokraciji nikad kraja. Dobro imamo vize...izlazimo iz aerodroma, kad tamo sto ljudi viče i čeka s kolicima. Nas je već čekalo par muškaraca s natpisom i kolicima. Mislili smo da je to naša agencija...jednostavno nakrcaju ti torbe, iskrcaju na kamioncin i čekaju napojnicu. Sad smo shvatili da to nije naša agencija...do vraga! Konačno smo krenuli prema hotelu...koja je to vožnja!!! Nema cesta...nema asfalta...nema semafora...nema traka..nema ničega...nema pravila...truba je rješenje svih problema. Uz svu tu strku i nered sve dane koje smo proveli tamo nismo vidjeli niti jednu prometnu nesreću. Nevjerojatno!

Hotel – Manang – u centru Thamela, inače turistički centar. Kao što rekoh, slijede šokovi! Cesta - nema...samo prašnjavi putevi puni rupa..hotel nikad ne bi skužila dok te ne dovezu pred sam ulaz. Predvorje još djeluje obećavajuće, no sobe..ajme meni...sobe?? Pa planianrski domovi su bolje uređeni od ovog hotela. Soba s pogledom na obližnji zid udaljen cca.pol metra. Gugutanje golubova koji su se valjda u toj rupi i nastanili. Kupaona...kao iz filmova...sve se trese kad otvoriš špinu...curi ŽUTA voda!!! WC, ne moš vodu ni povuć kako treba...tako da smo za neke stvari trčali na WC na recepciji. J A tuširanje...užas...zatvorit oči, usta, uši, nos...i tuširanje!!! Krevet od kamena a zidovi od stiropora!

Toliko o odmoru...odmah smo sve to ostavili i krenuli van. Kao bit će bolje...jedino što mi je bilo u glavi „ja bi doma!“. Šta je ovo? Top 1 destinacija 2014....my ass!!! Prašina, blato, galama, gužva, trubljenje, vika, pljuvanje...zavrtilo mi se u glavi istog trena. Dio ekipe koja je već imala priliku prijašnjih godina posjetiti ovaj kraj kaže da je sad puno bolje obzirom da su tada još ulice bile pune smeća a krave slobodno njima šetale. Sada smeća nije bilo, a na ulicama smo vidjeli jednu kravu, ali zato bezbroj pasa i niti jednu mačku! Mačke su kućni ljubimci. Sve naopako! Mesnice na otvorenom a psi leže ispod stolova... sve pse koje znam već bi bili daleko s komadima mesa...hm..ili to meso čak ni psima nije zanimljivo...bljak.. definitvno znam sta neću jesti ovih dana!!

Arhitektura...da...šta da se kaže o arhitekturi...pa nema je! Stalno se nešto gradi...nadograđuje...popravlja...uređuje...sve u istom prostornom omeđenju...samo idu u vis. Kvalitata gradnje...kao naslagane kartonske kutije...stilovi..razno razni...a šta je najbolje u velikoj većini tih „nadogradnji“ nitko nit ne živi nit ne radi...zjape prazne. Mom čuđenju nema kraja. Bila sam ko Alisa u zemlji čudesa!

Osim Teje i mene svi su već nekad bili ovdje tako da smo imali privatne vodiče...gdje promjenit novce, gdje ići klopati...šta prvo posjetiti i sl. Nije bilo brige ni za šta. Jedini komentar koji su svi imali je bio: „sve ove godine ništa se nije promjenilo!“ Zoran je samo stalno ponavljao...“oni će jednog dana samo puknuti“.

Izašli smo...promjenili lovu – kod tapetara J - teškom mukom odlučili gdje ćemo na ručak, jer na kraju krajeva sve izgleda isto – hitno potreban odred za čistoću! I sanitarna inspekcija.

Sljedeći od problema je bio šta jesti. Uputstva prije puta su bila ne jesti meso...ne jesti sirovo voće i povrće, ne piti vodu ako nije iz zapečačene boce i sl., posebice ništa od toga prije kretanja u brda. I šta da ja sad jedem??? A ništa...dobro pečena piletina i riža. Sa extra jakim umacima da ako i postoji neka bakterija začini ju ubiju u trenu.

Krenuli smo polako turistički...prvo Swayambhunath ili ti ga Grad/hram majmuna. Uhvatili smo taxi, bijeli Suzuki Marutti (kao da postoji ikoji drugi), dogovorili se oko cijene i krenuli...svi petero. J

Swayambhunath je u pravom smislu grad majmuna, majmuni na svakom koraku...nalazi se na brežuljku do kojeg vodi bezbroj strmih stepenica na čijem vrhu se nalazi stupa s nacrtanim Budinim očima, s prekrasnim pogledom na cijeli Kathmandu.  Majmuni koliko god drago i slatko izgledali nisu ni mrvicu dražesni...čim im se približiš iskese zube kao bijesni psi. A ne daj bože da imaš hranu u rukama...pojedu te zajedno s vrećicom čipsa koju si nosio! I tako popeli se mi, platili ulaz, prošetali, slikali, zavrtili mlinčiće..i krenuli nizbrdo...negdje pred kraj silaza Zoran kopa po džepovima i skvikne...“pa ja sam bacio pare u smeće!!!“...“molim????“. na vrhu stepenica zajedno s ulaznicom koju je imao u džepu u koš za smeće bacio je i novce. I to ne zanemarivu svotu. Trkom uzbrdo...dobro da mu nije srce iskočilo...kopa po smeću dok ga ljudi gledaju...i, valjda nakon šta su mu se dobro načudili, jedan od njih izvadi novce i pita ga...“jel ovo tražite???“ Ne moš vjerovat!!! Da bi ti tako netko kod nas vratio pare...

No sutra mi je već bilo puuuuno bolje nakon šta sam kupila majicu i jaknu...e onda mi je bilo odlično!

Preživjeli smo noć! Još jedan dan Kathmandua...ujutro smo odlučili još na miru otići u obilazak Boudhanath, najveće Stupe u Nepalu. Laganim korakom, udišući dim mirisnih štapića ili bolje rečeno suhih trava koje gore u kotlovima polagano se šetkamo, vrtimo mlinčiče, molimo s budistima i „namještamo“ zastavice. Ugodnom vožnjicom u Suzukiu po Kathmandu cestama povratak do Thamela i posljednje pripreme pred polazak...kupnja stvari koje još nedostaju...neki robu...neki lijekove...

Popodne smo se našli s agentima, pribavili dozvole za uspon, dogovorili pokret. Upoznali smo i našeg šerpu. Zove se Mingma, loš je s engleskim, ali izgleda jao prijazno i drago. Inače Mingma znači utorak. Kod šerpi je običaj da se djeci daju imena po danu na koji su rođena. Eto tako naš šerpa je očito rođen u utorak. Inače ima jako zanimljiv penjački životopis, četiri puta je bio na Everstu, tjedan dana prije nego je dobio nas kao grupu se vratio s Cho Oyu i još niz drugih vrhova koje u tom trenu od silnog uzbuđenja nisam ni popamtila. Vodič će nas dočekati sutra u Lukli.

Priuštili smo si zadnju kvalitetnu, koliko kvalitetna može biti, večeru i pivu i spremili se na rani počinak. Jer ujutro kreće akcija. Ranojutarnjim letom krećemo u avanturu.

Let za Luklu je uvijek rizičan, ne u smislu aviona i aerodroma jer su ga zadnjih godina uvelike unaprijedili...asfaltirali i uredili, već vremenskih prilika i neprilika. Ujutro je najčešće vrijeme još u redu. No vrlo brzo se dignu oblaci i vjetar te u tom slučaju avioni ne lete ni tamo ni natrag. Može se desiti da ni ne poletimo, ne samo sutra već niti narednih dana.

Ujutro, već u 5h, doručkujemo, dolazi po nas kombi, torbe nabacaju samo na krov, tako da smo cijelim putem gledali iza nas da nam ne ispadnu putem... i krećemo prema aerodromu. „Aerodromu“! ok..šta da?? bolje rečeno gradilište...doslovce. Rečeno nam je da sva prtljaga koju imamo ne smije imati više od 15kg. Šta je bilo nemoguće složiti tako da smo krenuli s kilažom koju imamo, pa ćemo vidjeti. Avioni koji lete za Luklu su jako mali, svega 15 putnika i njihova prtljaga koja bi trebala biti šta lakša. U slučaju da smo preteški prtljagu šalju prvim sljedećim slobodnim letom koji možda ni ne bi bio danas! Opet stojimo u redu. Čekamo karte...pa važu našu opremu...pa važu nas...pa ruksake...nikad kraja. Nakon uru vremena konačno gotovo i krećemo prema izlazu. Danas imamo sreće...vrijeme je u redu, imali smo rane rezervacije tako da s malim kašnjenjem ipak krećemo za Luklu...lagani ukrcaj u autobus i vožnja u neki krajnji dio aerodroma na male „lego“aviončiće. Od silnih priča o malim derutnim avionima i kratkoj pisti u Lukli dobra panika me uhvatila.

Cijeli let za Luklu kratko traje, svega 30min, i leti se kroz prekrasan krajolik, tik uz obronke planina...na sve priče i strah vrlo brzo se zaboravi. Do trena kad sam ugledala, preko ramena pilota, pistu na koju trebamo sletiti. Pa tu se ni Oliver ne zaustavi biciklom da se malo bolje zaleti!!!! Panika...again!!! U tri sekunde...dotakli smo pistu..naglo kočenje, zid i okret za 180°! Stali smo...pustite me van jer ću se onesvjestit!!!

Lukla, Tenzing-Hillary aerodrom, nalazi se na visini 2860m, 2010. godine klasificiran je kao najopasniji aerodrom na svijetu!

U Lukli nas je dočekao naš vodič, Raj. Smiješan mali tip, ali zanimljiv, uvijek nasmijan i veseo. Putem nas je učio nepalskim običajima, pjesmama i nekim riječima. Odveo nas do Everest lodgea na čaj, da se pripremimo za polazak dok on nađe nosače i dogovori s njima plaću i turu.

Nosači, neki nemaju ni 18godina a već u trapericama, pohabanim jaknama i platnenim cipelama ili još gore u sandalama nose naše torbe. Po dvije zavezane zajedno...cca.min40kg, na kičmenom stupu. A mi ko turisti, kompletno opremljeni s malim ruksačićima na leđima i fotoaparatima krećemo u avanturu. I još cijelo vrijeme njurgamo da nam je teško! Mingma i Raj u cijelu pustolovinu kreću s jednim ruksakom na leđima u kojem im je sve šta im je potrebno.

Laganim korakom krećemo na našu prvu dionicu. Danas nemamo puno, 2,5sata do prvog lodgea di bi trebali ostati do sutra. Malim puteljkom uz rižina polja, potočiće, preko mostića praćeni suncem i malim Nepalcima furamo naprijed. No sreća nije dugo trajala...prvo je nestalo sunca..polagano se spustio oblak i još nismo ni došli do lodgea di smo trebali prenoćiti već smo ostali u nastambi nešto niže, Chuttanga lodge (3200m) koji je bio u najmanju ruku blagi užas. Straćara složena od dasaka...kroz krov se vidi nebo. Ložište bez dimnjaka tako da dimi po cijeloj kućici. Oči peku a van ne možeš jer je hlaaaaadno i pada kiša...vau...odličan prvi dan. Šta mi je ovo trebalo u životu?? E da..al nije to sve...dobili smo mi i svoje „sobe“! Znači opet daske složene jedna na drugu, obložene najlonom, „sobe“ pregrađene stiroporom, „krevet“ od dasaka, a ispod nas potok...tako da ne samo da je bilo hladno, propuh, već i vlaga povrh toga! Preloše! Cijelu noć nismo spavali.

Zoran pa najmanje od svih, jer mu je još od jučer, od pokreta bilo loše. Ništa nije jeo, jedva hodao i cijelu noć povraćao. Kad će jutro? Ni ujutro nije bilo ništa bolje. Jelo mu nije išlo i dalje se osjećao slabo.

Jutro, koje smo svi jedva dočekali je vedro i hladno, ali samo da krenemo. Doručak, koji će uglavnom sve dane biti isti...palačinka ili chapati sa medom ili marmeladom, poridge (koju je jedina Anja jela) možda kajgana i ajde idemo odavde!

Smznuti, gladni i nenaspavani oko 7:30h krećemo, možda u najnaporniji dan cijelog putovanja. Danas moramo preći Zatra La, prijelaz na 4610m, 1400metara visinske razlike, plus još 200m prije spuštanja u današnje prebivalište. Jučer je palo nešto snijega, malo je poprhalo, taman da nam uspon bude sklizav.

Ovo doba bi trebao biti vrhunac sezone, lijepo vrijeme bez padalina. No ove godine je kažu sve naopako. Monsun je došao kasnije i kako se čini još uvijek nije otišao. Svaki nas dan oko podne vrijeme iznenadi oblacima i pokojom padalinom. Taman koji dan prije našeg polaska na ekspediciju, na Annapurni, točnije nešto ispod Thorung La, vrlo prometne rute pune trekera i lokalnog stanovništva, dogodilo se veliko snježno nevrijeme u kojem je poginulo 30-ak što trekera što nepalskih vodiča.  Šta nam baš nije bila pozitivna strana prije polaska, jer vijest su svi znali pa tako i naši roditelji, poznanici, rodbina....nisu baš bili puni podrške.

Zoran se još jedva vuče koliko mu je loše. Teja  je isto počela teško disati. A Anja piči ko luda...kao da se šeće uz more. Meni je za sad ok, samo šta me malo strah tolike visinske razlike već drugi dan. Moj rekord je Grossglocner i njegovih 3798mnv!

Putem stajemo, taman prije uspona prema prijevoju, na okrijepi - noodle soup iz vrećice, malo da se ugrijemo uz vatru, prije finala.

Svaki dan smo imali usputne stanice za kratku okrijepu, u kućicama od kineskih lego kockica...chapati, juha, jaja... uglavnom nam nije bilo do ničega. Ujutro je bilo teško jesti, putem je bilo teško jesti, jedini kvalitetni obrok nam je bio večera u lodgeu gdje smo i spavali. A to je opet bilo momo (okruglice od tijesta punjene povrćem – čitaj nekom vrstom špinata, mesom – koje baš u ovim područjima nismo preferirali, tunom ili čini mi se i sirom, kuhane na pari ili pržene), jaja, dal bhat (riža s umakom od leće, ječma i povrćem ili mesom), riža ili pašta s povrćem i jajima te opet juhe (iz vrećica). Te puuuuuno čaja, koji je ponekad znao imati tako odvratan okus po paljevini. Ali piti se mora...vode nema ili je jako skupa (u Kathmanduu je voda bila 20 rupija, dok nam je u zadnjem lodgeu bila 450 rupija) ko suho zlato, tako da bi se ipak rehidrirali čaj je bio jedino sredstvo. Ali zato svaki lodge ima Coca Colu, Fantu, Sprite, pivo, Twix, Bounty, Mars, Pringles...! Vodiči, nosači i Sherpe cijelim putem, stalno...doručak, ručak, večera jedu dal bhat i tako iz ture u turu. Kažu:“Dal bhat power 24 hours!“ Od nas najbolji apetit imali su Anja (dok se nije razbolila) i Primož. Primož je uvijek pojeo i sve šta je ostalima ostalo na tanjurima J

Krećemo na Zatra La! Uskim, zasnježenim, skliskim i strmim puteljkom. Mi se svi opremljeni mučimo na usponu, a nosači u platnenim tenisicama sa svom tom opremom na leđima i nekim jadnim priručnim štapovima idu pred nama kao da ni najmanjih problema nemaju. Oni koji idu nizbrdo se skližu, al to ih uopće ne opterećuje. Priča nam Raj da se bilo tu i velikih nesreća kad se cijela jedna ekipa nosača poskliznula i nestala u daljini. Priča i kako je jedno cijelo selo izbrisalo jezero kad je pukla ledena brana i sve ih odnijela do Indije. To je mjesto u kojem ćemo i mi nakon nekoliko dana spavati. J

Korak po korak stižemo konačno na prijevoj, no da veselje ne bi krenulo kaže Mingma – nije to sve...još se moramo popeti tamo gore (4800mnv) da bi se kasnije spustili u Thuli Kharku (4300nmv), u naše današnje prenočište. Zoran je svakim korakom mislio da će odustati, nikad kraja tom penjanju...a šta više idemo to nas više i oblak obavija, tako da ni pogleda nije bilo. Samo pred sebe i pazit da se gdje ne odskližemo. Konačno stižemo na greben gdje se počinjemo spuštati do lodgea...jeeej...još malo i doma smo...al sad strmi spust.. nikako da nam olakša, u 15:30h smo u selu, dve „kuće“. Počinje i glavobolja, vjerojatno od dehidracije, jer koliko se god trudiš dovoljno piti...nikad nije dosta. Dobra stvar je da nakon tablete glavobolja prestaje, pa nema panike.

Danas imamo i feštu, Anja ima rođendan, ispekli su nam tortu od palačinki s čokoladom, stavili smo svjećice i zabavljali se dugo u noć, pridružili su nam se i lokalni klinci s pjesmom, te ostali trekeri koji su u tom trenu bili tamo. U 20h smo tek bili u krevetu. J

Zoran je naravno otišao čim smo stigli jer je bio krepan.

E ovaj lodge je bio nešto bolji, imali smo čak i normalnu peć na sred prostorije, za grijanje smo naravno morali plaćati, 200 Rs po osobi! Al sad bi sve pare dala samo da mi je toplo. A sobe su nam bile na katu tako da su se čak i one malo zgrijale, prilika za presvlačenje i malo higijene! Samo šta je wc bio vani, 200m niže..jedina želja mi je bila da ne moram van po noći. Naravno da mi se nije ispunila! Hladno, mračno i strašno...a ja moram, van!!! Ok..uzmem „vondericu“ i krenem...osvijetlim okolinu...dvoje oči svijetle u tami i gledaju u mene...u tom trenutku odlučim ostati skoro pa na samim vratima kuće, jer kažu da je ovo dom snježnog leoparda...khm... Na trenutak sam zaboravila na strah pogledavši u nebo...vedro a zvijezdi na nebu da ih toliko u životu nisam vidjela... prekrasno. Jedan od prizora s ovog putovanja koji ću pamtiti cijeli život...osim pogleda s vrha!

Dolaskom u Thuli Kharku spuštamo se prema Hinku dolini, dolini i rijeci koja će nas po malo dovesti do našeg cilja!

Idućeg jutra malo kasniji polazak, oko 8h.  Ali uzevši u obzir da idemo spavati čim sunce zađe, a to je ovdje već oko 17h, može se reći da se dobro i naspavamo. Opet koliko je to moguće na daskama u kućicama od šperploče. Kažu da od sad ide samo na bolje!

Danas se većinom spuštamo, pa penjemo, strmo gore, strmo dole...spuštamo i spuštamo kroz džunglu rododendrona i bambusa do rijeke i sela Khote (3580mnv) i našeg sljedećeg lodgea. Kao i prijašnjih dana i danas su nam se izmijenila sva vremena, i oblaci, vlaga i hladnoća, pa opet sunce, pogled i toplina. Primož je na jednoj usputnoj stanici nadobudno pojeo juhu od češnjaka, što je u biti bila topla voda s mirisom češnjaka.  Stigli smo u Makalu-Barun nacionalni park, dom crvenih pandi, snježnog leoparda, 20-ak vrsta rododendrona, bambusa.

Khote je jedno zbilja lijepo seoce, kamene kućice, plavih prozora, nekoliko lodgeva, ured za kupnju karata za nacionalni park (koje moraš kupiti), stolar, telefon, i to ne samo satelitski nego i lokalne linije, biljar i neki mješanci jakova.. Imaju i dućane, tople tuševe i spavaone koje u svom kompleksu imaju i wc... koji luksuz. Doduše ipak moraš izaći van ali samo par koraka. I wc je zbilja wc! A topli tuševi...daskama ograđena bačva tople vode...naravno vani! Hvala...ali ipak ne hvala...uopće ne smrdim!

Zoranu je malo krenulo sa zdravljem na bolje tako da je izvadio sušenu govedinu koju cijelo vrijeme iz Rijeke nosimo sa sobom. Odlično je pasala uz chapati i čaj!

Ovdje je s nama bila i grupa Rusa, s kojima smo se dio puta stalno sretali. Kako su glasni. U cijelom selu samo je njih čuti. Za večeru je jedan htio piletinu. No nije je bilo, šta uopće nije čudo. Ne jaka nego piletinu. Do tolike mjere je htio piletinu da je gazdarici rekao da izvoli izaći van i naći mu kokoš koju će mu pripremiti za večeru. Mi nismo znali dal ćemo se smijat ili plakat. S njima je bio i jedan debeli Rus, kojeg smo svi zvali The Boss! Uvijek je bio zadnji i dolazio u mrkli mrak u lodge sav zapuhan. Nismo znali koji je njegov cilj. Jer na vrh sigurno ne može! Uglavnom on je došao do zadnjeg lodgea Khare (5100mnv) i natrag helikopterom. U svakom slučaju dobra odluka jer umro bi još da je pješice morao ići i natrag.

Prije večere odlučili smo se malo prošetati po selu. Navečer je vani bio i party, ples i pjesma se orila cijelim selom. Nakon čega je naš šerpa Mingma drugi dan cijelo vrijeme bio veseo, nasmijan i fućkao..i smrdio po rakiji. J Teja i Anja su im se jedno vrijeme i pridružile, no nakon šta su se smrzle vratile su se u lodge kraj vatrice.

Sljedeće jutro...vedro...i konačno pogled na naš cilj Meru! Od tuda put vodi samo uzbrdo, nešto laganije nešto teže, ali uzbrdo.

Većinu dana hodamo uz rijeku, cijelo vrijeme s pogledom na Meru, Four Angles (Kyashar), dvoglavi Kusum Kanguru (6367mnv). Kyashar je sveti vrh i na njega je zabranjeno penjanje. Mingma nam je na svojem lošem engleskom uspio ispričati kako je prije par godina grupa planinara uspjela dobiti dozvolu za uspon, ali tom prilikom zadesila ih je nesreća te je vrh ponovno zatvoren za bilo kakve uspone. Dok Kusum Kanguru je vrh kojeg je i naš Mingma penjao. Ispričao nam je da je nakon što je stigao na prvu ćuku, kad je vidio koliko još ima do vrha, uspaničio se i brzim okretom vratio se natrag. Čak je i klijenta kojeg je vodio ostavio da se sam penje prema vrhu- J

Prolazimo i mali budustički hram ukopan u stijeni i laganim korakom stižemo do našeg današnjeg cilja, Thangnak na 4200mnv. Tu je bilo ledenjačko jezero koje sam već ranije spomenula, kad je pukla brana i izbrisala s lica zemlje nekoliko sela koja su bila nizvodno i sve njegove stanovnike. I to ne tako davno, 1998.godine. Tragovi koje je voda ostavila za sobom vide se i danas.

Kako nas još  uvijek nije poklopila magla odlučili smo se prije večere malo prošetati i popeti koji metar više, radi aklimatizacije. Pogled na selo i okolne vrhove je prekrasan. A sam čas ulaska magle u dolinu je kao iz filmova. Povratak u lodge, grijanje, večera i spavanje! Kako Zoranu još uvijek nije bilo najbolje, i sad je već došao trenutak da je ozbiljno razmišljao o povratku, odlučili smo iskoristit jedan od onih dana koje imamo ekstra za aklimatizaciju i u slučaju lošeg vremena te sutra ostati jedan dan još tu.

Svi smo bili slomljeni i umorni od brzine uspona i slabe prehrane da nam je ta odluka dobro došla. Mene je taj dan uhvatila i neka nostalgija, kako se već neko vrijeme nismo čuli s nikim od doma. Nagovorili smo Raja da nas odvede do nekog telefona. Zvali smo doma. 4min 800 rupija! Ali vrijedilo je. Mama je rekla da je sve u redu, da je Oliver vesel. I samo nam je to trebalo da nam da energiju za dalje. Uglavnom sve te 4minute od silnog jecanja nisam ni dve suvisle rečenice mogla progovoriti.

Promatrajući ljude i djecu kako i u kojim uvjetima oni ovdje žive, čovjek se malo zapita nad svojim životom. Šta nam je sve potrebno da bi bili sretni. Oni nemaju ni tople, ni tekuće vode. Imaju rijeku u koju gurnu cijev i dovedu si vodu do doma. Nemaju wc-a, nemaju igračaka, djeca se igraju starim kašetama...ništa šta je nama pod normalno doma. A opet su sretni i veseli. Nemaju prijevoznog sredstva, do sljedećeg sela i po namirnice hodaju danima i sve nose na svojim leđima. Iskoriste priliku kad dolazi helikopter u spašavanje da naruče namirnice. Ustvari vidiš koliko malo je potrebno za sreću. Prioriteti se jako brzo promijene.

 

Dan odmora...odlučili smo se na laganu šetnjicu na brdo iza sela. Međutim to baš nije bilo uspješno. Zorana i dalje muči slabina i mučnina. To je sad već povezano i s time da od kad smo krenuli, već pet dana, on ništa kvalitetno nije pojeo. Visina, umor i izgladnjelost uzima danak. Uspjeli smo se dignuti nekih 300metara ali to je bilo to. Vrh se činio tako blizu, no nije bio. Na tom čistom zraku svaka udaljenost se čini bliže nego to ustvari je. Čak i ovo šta smo se popeli činilo se jako blizu sela no povratak je jako dugo potrajao. Nikad kraja...

Sad je već i Anju počeo mučiti kašalj. Kaže da nije visina već prehlada jer je dan ranije hodala u kratkim rukavima, dok je nama svima bilo taman u jaknama. Sad su nam već dva člana posade loše. Teja i Primož su s Rajem nastavili još malo dalje a ja sam se vratila sa Zoranom, Anjom i Mingmom, na odmor i počinak. Konačno smo uhvatili malo sunca, no nije bio užitak jer je puhao jak vjetar i uskoro nas je poklopio i oblak (ništa nova, sve isto kao i prethodnih dana) tako da je situacija opet bila topla vreća ako se želiš zgrijati, dok ne zapale peć u lodgeu. Svaku večer peć se palila kad je pao mrak, kad smo se već dobrano smrzli. Drva imaju jako malo, iako su u džungli, rododendron nije baš neki ogrjev. I koliko god grijali uvijek je bilo toplo samo dva metra oko peći, gdje smo se svi naguravali. Na onu gradnju koja je tamo nit ne može biti bolje...daske naslagane jedna do druge i povezane najlonom ili folijom. Katastrofa!

Sljedećeg dana odluka je pala da ipak svi krećemo polagano naprijed. Prolazimo riječnu morenu i bacamo pogled na područje gdje je nekad bilo jezero. Laganim korakom, jer nam se sad Anja nije baš najbolje osjećala, kašalj i teško disanje ju je jako usporilo. Zoran je konačno bio bolje, uspio se naspavati i nešto pojesti. Primoža malo grebe grlo ali nije ništa strašno. Opet malo gore..malo dole uz pogled na Meru, Kusum Kanguru i Kyashar, uz zvukove grmljavine, loma i lavina...preko prijevoja... i pogleda nam se otvara na Mera La, ledenjak na 5415mnv koji je naš cilj prije konačnog uspona na vrh.

Kao i prethodnih dana ništa nam nije bilo toplije...i svaki put se pitamo šta nam je ovo trebalo??? A odgovor...“da...još smo za to i masno platili!!!“ Da te netko goni po hladnim i vlažnim brdima, do nekog vjetrovitog vrha. Umjesto da sjediš na kavici uz more i uživaš u zrakama sunca koje ti griju lice...hahahahaaaa...ali ne...svaki novi dan je bio izazov i veselje...koliko danas mogu potegnuti a da se ne onesvijestim! Svako jutro sam se budila s pomisli hoću li ja to danas moći?? I mogla sam! Osim dnevnih glavobolja zbog dehidracija nije bilo nikakvih problema.

Do popodne smo stigli i u naš zadnji lodge na putu za Mera Peak, Khare (5100mnv). Lijep...miran...krovni prozori (čitaj: prozirna plastična folija), zidovi od šperploče i  peć na sredini koja se opet pali kad se smrznemo, grije samo sebe i za šta trebamo platit! Sobe u podrumu, hladno ko u ledenici. Marian dobro da si toliko velik jer mi je ovaj tvoj pjumino tako dobro poslužio kao pokrivač, zajedno sa vrećom!! Jao...a wc..s vanjske strane...čučavac...sve zaleđeno i tako malo...tako da se možeš glavom uprijeti kako bi održao ravnotežu na zaleđenom wc-u! J

Dok je bilo još malo lijepo vrijeme odlučili smo se prošetati na obližnji brežuljak, opet malo za aklimatizaciju, naravno da nismo došli do vrha jer nas je prekrio oblak, a i taj vrh se činio puno bliže nego šta ustvari je. Vratili smo se na večeru i rani počinak.

Sutra ostajemo ovdje zbog aklimatizacije. I dan nakon toga pičimo u high camp i na vrh!!! Brrrr....

Cijelim putem sretali smo grupice ljudi koji su se vraćali s Mere, točnije s puta na Meru, jer većinom nisu uspjeli doći na vrh zbog previše snijega. Malo su nam poljuljali samopouzdanje. Dolaskom u Khare, navečer smo dočekali skupinu koja se vratila s vrha. Ni njihova priča nije bila ohrabrujuća. Kažu da je jako dugo trajalo, puhalo i bilo hladno. Krenuli su u 5h a u Khare su oni najbrži došli oko 17h, ostali su stizali još par sati kasnije, debelo u noć. Ali nakon šta su nam pokazali slike, porasla je želja za osvajanjem vrha. Imali su prekrasan dan i samo tome smo se i mi nadali.

Zoran je konačno dobro, Primoža malo muči grlo, Teja se stalno trese ko šiba, mene standardno boli glava ali brzo prođe, dok je Anja sad zbilja loše, teško diše i jako kašlje. Ali uporna je, pije sumamed i tvrdi da će joj biti bolje.

Cijelu noć smo ju slušali kako kašlje. Ali opet ne odustaje. Ujutro kreće s nama na aklimatizaciju. Vrlo brzo, nakon prve uzbrdice odustaje i vraća se u lodge. Mi nastavljamo put prema Mera La. Uzbrdo i uzbrdo...malo ravno...usko i sklisko. U daljini vidimo Mera La, opet koliko blizu toliko i daleko, s druge strane Ama Dablam i Peak 41. Sve me strah kako ćemo mi sutra doći do Mera La, preći ga i stići do high campa! To mi se čini nemoguća misija. Sve je tako razvučeno...tako daleko!!! Odmaramo...uživamo konačno u suncu malo. Kratko jer moramo se vratit Anji, da vidimo kako je. Povratak je bio brz, van svakih staza, trkom kroz snijeg!

Anja nije dobro...dogovor je pao da se zove helikopter. Jer kašalj je sve gori, hrana ne ide, i ne može se pomaknuti s mjesta. Sad nastaju problemi, jer helikopter, obzirom na vrijeme koje nas cijelo vrijeme prati, poletio je iz Lukle no ne može prema nama jer je dolinu zatvorio oblak, tako da se morao vratiti. I morat ćemo čekati do jutra. Najgora moguća opcija.

Anja je cijelu noć provela uz peć, kašljajući. Jedva smo dočekali jutro. Ali nismo dočekali helikopter. Pozdravili smo se i polako krenuli s Mingmom, dok je Raj ostao s Anjom čekati transport do bolnice u  Kathmanduu i kasnije nas stigao putem.

Pravi luksuz smo imali šta smo samo osobnu opremu koja nam je za put potrebna uzeli sa sobom. Ostatak su nam sve nosači, pa i skije od dečki, nosili do high campa.

Dok smo se dovukli i popeli na Mera La već smo bili lagano umorni. No pravi put tek kreće. Preko ledenjaka...čini se lagani i blizu...sve ravno...evo tamo iza onog kamena je kamp...ali nikako doći do tog kamena. Put se vuče a kamen kao da se pomiče i bježi od nas. Sve šta nas je do sad pratila magla i nešto kiše, sad je situacija potpuno obrnuta...na ledenjaku opičilo sunce tako da je vruće ko u paklu (kako reče Primož, engelska poslovica ima smisla „when hell freezes over!“). a ispred nas mali špik...Mera Peak Central!!! Umorni, krepani oko 16h popodne, sa zadnjim zrakama sunca stižemo u kamp – 5800mnv. Strašno! Kamp je na nekoj litici...iznad nas kamen, ispod provalija, a sa strane ludi , najluđi seraci. Šatori na samom rubu, noge su mi se odsjekle. Upozorili su nas da pazimo ako izlazimo po noći (naravno da sam morala...again!), teren ubi bože, sve neravno..žulja...ni karimat ni vreća ne pomažu. Ali zato pogleda za Bogove!!! A u suton...gledaš i ne trepćeš! Prekriveni laganom maglicom i crvenom bojom zalazećeg sunca...Manaslu, Baruntse, Kangchenjunga na drugu stranu Everest, Lothse i Cho Oyu...

Mingma nas je dočekao u kampu s čajem, najbolji čaj koji sam ikad pila u životu i noodle soup-om. Kako je prijalo. Malo smo pogledali oko sebe, uživali u pogledu ali nakon zalaska sunca je bilo tako hladno da mi ni sva roba koju sam navukla na sebe zajedno s dva polarteka i pjuminom u vreći nije pomoglo da mi ne bude hladno! Primož je uza sve te nevolje imao i dodatnih problema kad mu je tijekom noći sve promočilo pod guzicom tako da je bio mokar do gaća. No kako on ima svu high tech opremu tako mu je i ova brzosušeća tik tak bila suha. J

Osvanu je i taj dan... the day...tj.nije još osvanuo ali mi dršćemo od uzbuđenja ili možda od hladnoće?!

Buđenje u 2h uz čaj i cornflakes koji nam je Raj donesao u naš šator. Polagano spremanje opreme, navlačenje dereza, kapa, šalova, rukavica...pet majica i jakni, u biti sve šta imamo, pojas u ruksak, cepin na njega, dečki krcaju i skije, „vonderica“ na glavu i krećemo. Hladno je za popizdit. U tišini, korak po korak, samo uz svijetlo „vonderice“, krećemo prema vrhu, kojeg ni ne vidimo, i molimo se izlasku sunca da nas malo zagrije. Teja od početka dosta zaostaje, jako joj je hladno-dršće ko vrba, meni stalno pada jedna dereza...ali krećemo se. Ajme kako je hladno...stalno pokušavamo ugrijat noge i ruke ali uzalud...kad se malo krenu grijat bole do mozga. Za plakat! Konačno, nakon tri sata, tamo negdje iza Kangchenjunga, vidi se crvena linija, tragovi izlaska sunca, radujemo se ko ozebo suncu----hahahahaaaa----ali ne nije to dobro. S izlaskom sunca kreće i orkanski vjetar. Toliko jak da kako zakoračiš baca te na stranu. Ne možeš držati ravnotežu. Ali sad bar vidimo di idemo...pa mi hodamo po grebenu...do vraga!!! Vidi se vrh...još malo...himalajski još malo! Da nije bilo tako hladno uspon bi bio ko iz bajke...sve bijelo, tiho...samo škripanje dereza i kotačići vlastitih misli.

Kako smo bili jako spori, jer Teja nikako da se zgrije, svi su nas pretekli, bile su još dvije grupe iza nas. Šta se ustvari pokazalo i dobrim, jer su njihove šerpe postavili fiksna užeta za na vrh. Do samog vrha vodi 15 – 20m strmijeg dijela gdje se postavljaju užeta. Ništa strašno. Štoviše zanimljivo, da malo razbije monotoniju hodanja danima, dva zamaha cepinima i gore si. Zoran i Primož su nešto ispod samog vrha ostavili skije, malo prije nego šta su planirali zbog jakog vjetra.

I evo nas, 9.dan od kad smo sletili u Luklu, 29.10.2014. u 8:30h konačno smo na vrhu – Mera Peak 6461mnv!!!! Na vrhu!!! Ne mogu vjerovati...svi su se bojali kako ću ja to izvesti, na kraju je ispalo i bolje nego šta sam se nadala. Bez problema...čak i bez prevelikog njurganja! J

Cho Oyu, Ama Dablam, Nuptse, Everest, Lhotse, Manaslu, Baruntse, Kangchenjunga i mnogi drugi samo korak udaljeni...kao na dlanu..prekrasan dan...prekrasan pogled..prekrasan život!!! Za ovo se isplatilo penjati, hodati, smrzavati, jesti smeće, piti čaj s okusom dima, pišati u turno pozi na ledu, biti zavezan na vrhu da te vjetar ne odnese i sve ostalo!

Ali kako to inače biva popeti se na vrh nije cijela priča...sad treba se vratit natrag (rekla bi spustiti ali u našem slučaju to baš nije tako, jer osim danas većinu puta ćemo se i penjati!).

Opet smo se smrzli na vrhu dok smo dočekali nespremne Francuze da absajlaju tih par metara.

Zoran i Primož kreću na skije a Teja i ja trčećim korakom prema high campu gdje nas čeka Raj s juhicom. Raj nam je za put spremio i lunch paket.. J čokoladice i kekse...ma na sve su mislili. Zbilja svaka pohvala agenciji! Samo šta sve te čokoladice i keksi cijelim putem nisu bili od koristi, tvrdi ko mramor od hladnoće ni mikrovalna nam ne bi bila pomogla.

U 10:30h smo bili u kampu a u 13:30h već u Khare. Dečki su nas dočekali s pivom, pivom nakon 9 dana od 7$. Kažu da je skijanje bilo odlično ali i teško. Nas dvije smo poprilično žustrim korakom kretale se prema natrag, toliko da su mi noge zapinjale jedna za drugu od gladi i iznemoglosti, jurimo prema Everestu! I naravno da nas je na povratku sustigla i magla tako da nam je opet bilo hladno. Samo da ne upadnemo u neku od pukotina, koje mi nisu izgledale baš bezopasno. Sretno i iznemoglo stižemo u Khare!

E sad Teja ima problem. Smrzli su joj se prsti na rukama i nogama. Grijali smo toplom vodom, Zoran je previo ali ujutro nije baš dobro izgledalo. S grupom Njemaca bila je i doktorica koje je pogledala i rekla da ne bi bilo dobro da još tri dana s takvim prstima hoda po hladnoći. Tako da smo opet zvali rescue service! I drugi Slovenac ode u bolnicu. Ovo je ko igra ispadanja. Sad nas je još troje...samo najjači ostaju.

Znači Teja i Raj čekaju helikopter dok nas troje s Mingmom krećemo natrag...povratak..reklo bi se spust u dolinu, samo šta ovdje ima par dolina u koje se moramo spustiti ali prije toga moramo se popesti na nepregledne prijevoje. Za razliku od dolaska sad ne stajemo u svakom lodgeu, već preskačemo po jednog. Iz Khare, preskačemo Thangnak i dolazimo u Khote. Sad više nismo išli laganim korakom, jurili smo koliko su nas noge nosile. Vrijeme nam se iz časa u čas mijenjalo od sunca i vrućine, do snijega i kiše pred kojom smo zadnji minut stigli do krajnjeg odredišta, Khote, da nismo bili mokri ko miševi. Zadnjim pogledom u natrag pred Thangnakom pozdravljamo Mera La i Mera Central...okrećemo se i juriš u dolinu! I to je bio jedini spust koji smo imali pri povratku prije Zatra La. I prvi put, ali ne i zadnji, da sam tijekom ovog putovanja osjetila bolove i grčeve u mišićima. Sad samo uzbrdo.

U Khote, kako smo bili jedini gosti, valjda su nam se smilovali pa su odmah zapalili vatru...ajme koje veselje. Za ručak smo si priuštili jak steak (sad ako nas i uhvati trčkavica više nije važno) i pivo! Dečki su si navečer priuštili i lokalno pivo chang... ječam, proso ili riža se zalije vrućom vodom i čeka se da provrije te se pije metalnom slamčicom. Kako se pije tako se dodaje vruća voda. Nije im se baš svidjelo. Ma ni meni...više ima okus po mladom vinu ko na Beloj nedeji nego po pivu...bljak...  

Zatra La mi je u glavi bio od drugog dana kad smo ga prešli. Još nam je dodatno prethodnih dana napadalo snijega tako da me cijelo vrijeme držao strah od tog spusta. A osim toga,  Chuttanga - noćna mora, od prvog dana. Dogovorili smo se da nećemo stajati u Chuttangi pa koliko god sati bilo kad se spustimo sa Zatra La već da ćemo potegnuti još koji sat do Lukle! Pao je dogovor....

Danas Khote - Tuli Kharka....cijeli dan se penjemo...i penjemo...i nikad kraja toj uzbrdici...doći ćemo na kraj svijeta! Opet malo sunca...oblak i snijeg! Odlično snijeg prije Zatra La! Snijeg uzbrdo...skliže se ko ludo...snijeg nizbrdo...skliže se ko ludo! Cijeli dan mi se u glavi vrti pjesma – I Believe I Can Fly!!!  Hahahahaaaaa......

Na jednom od silnih prijevoja, gdje misliš konačno da će put krenuti nizbrdo, da nas malo oraspoloži i digne moral, Raj nas je učio Resham firiri tradicionalnu nepasku trekersku pjesmu. Koju je, da stvar bude bolja, sa Zoranom pretvorio u rock verziju! Nakon šta više nismo mislili da možemo ni koraka napraviti evo je Tuli Kharka!!!

I zadnji dan..valjda...Zatra La – Lukla!!! Od jutra pjevam – I will survive!! Hahahaaa....

Kako više nismo imali ni volje ni snage za išta jesti, od svega do sada nam se okretao želudac, zamolili smo u kuhinji ako bi mogli napraviti sami sebi ham and eggs...yes...može...i Zoran stupa na scenu. Na šporetu kojem se nije mogao ni približiti a da ne lupa glavom u lonce iznad, u tavici zamrljanoj od godina zagorjelog ulja pripremio nam je najbolji doručak ikad!!!

Cijelim smo putem nosili pancetu i sušenu govedinu, šta smo po putu malo i jeli. Ponudili smo i naše domaćine ali nije im se baš svidjelo. Imali su bljak facu kad su probali sušenu govedinu, da čovjek ne povjeruje!

Primož je došao iz svoje „spalke“ držeći palac u zraku..crn ko ugljen. Od silne strke oko Teje, svoje prste je zapustio. A sad je već to izgledalo strašno. I eto nas opet na heli spašavanju! J

Raju je sad valjda već bilo dosta tako da je jednostavno rekao da možemo svi četvero na njegovo osiguranje, šta smo mi objeručke i prihvatili...jeeeee...letimo...ba-bay Zatra La...ba-bay Chuttanga....!!!!

No ni poziv helikoptera nije jednostavan u Himalaji. Piloti su uglavnom stranci koji ne poznaju svaki kutak, a lokalci ne znaju koordinate mjesta...tako da je dogovor oko toga gdje treba doći po nas potrajao par sati. Mingma je s nosačima krenuo pješke prema Lukli, a mi smo ostali čekat heli. Bilo je lijepo sunčano, konačno, pa nam čekanje nije teško palo. No šta se dan više bližio podnevu to su se počeli skupljati oblaci te je spašavanje dolazilo u pitanje. No, čuje se, kroz oblake se čuje helikopter...spašeni smo!

Od trenutka kad se pojavio do trenutka dolaska u Luklu nisam skidala osmjeh s lica. Primož je umirao od smijeha. Nisam znala na koju stranu prije pogledat. Prizor na okolna brdašca i rižina polja je prekrasan.

U Lukli smo trebali nastaviti za Kathmadu ali kako su javili da je dolje magla, morali smo pričekati. I nitko nije znao koliko. Raj nas je odveo u Everest lodge na rum i kolu...i naravno ručak. Taman kad je došao ručak pojavio se mali Nepalac mašući rukama da kako je helikopter spreman i da moramo krenuti...mi ono ok, budemo za 10min samo da pojedemo. No čini mi se da mu se taj odgovor nije svidio jer se počeo meškoljiti i vrtjeti očima. Tako da smo na brzaka potrpali momo i chicken u sebe, pokupili ruksake i krenuli. Raj je ostao u Lukli jer mu je sljedeći dan dolazila nova grupa za Mera Peak. Svaka mu čast! A Mingma je bio negdje na putu s nosačima i našim stvarima. Nadam se da će sretno stići i oni i naša oprema. Mi krećemo.

Prizori iz helikoptera su kao iz crtića...male kućice na brežuljcima, rižina polja, rječice, vodopadi koje ne vidiš ni gdje počinje ni gdje završava, kao da lebde...sve do trenutka predgrađa Kathmanhua kad se sve mijenja u zgrade koje ne znam ni kako još stoje..načrčkane jedna do druge, veliki dimnjaci – valjda peći za opeku...

U Kathamnuu su nas iskrcali negdje na kraj aerodroma. Čekala su i kola hitne pomoći šta smo predpostavili da su za Primoža tako da smo ga samo ukrcali. No ispostavilo se da nije bilo tako. Nas je ukrcao neki kamionet...bez riječi..ni tko su, ni šta su, ni kamo nas vode. Nisam disala dok nisam vidjela Ganesha na izlazu s aerodroma. On nas čeka, i pita di je Primož...mi ono pa u hitnoj...a neee..pa nije to za njega. pas m...! U tom trenutku dolaze kola hitne i izlazi Primož sa smješkom na licu. Svidjela mu se medicinska. J

Primoža smo odvezli u bolnicu, posjetili Teju..i krenuli put hotela. Ovog puta u Thorong Peak jer do 3.11. u Manangu nije bilo mjesta. Uopće nam to nije bilo važno. A i Thorong Peak je ipak bio nešto bolji...mekani kreveti i normalan wc...čak ni voda iz špine nije bila žuta. Ajme koji luksuz!!!

Znači svi Slovenci završili u bolnici!!! Ha...igra ispadanja...ostali smo dvoje! „Igre gladi“ hahahha...

Ajme kako je lijep taj Kathmandu...prašina, blato, gužva, vika, trube, rupe na cesti, zgrade koje se stalno nadograđuju iako nemaju kamo...prekrasno!

Našli smo se s Anjom, koja je već par dana bila van bolnice i krenuli. Sad je krenulo pretjerivanje u jelu i piću...meso, sendviči, pizza, piva, rum i kola (but separate!).

Za dva dana iz bolnice su izašli i Teja i Primož. Zoran i Primož su si priuštili brijanje kod lokalnog brice. I pizzu, u navodno najboljoj pizzerii Fire and Ice. Odlična je...gužva je...rezervacija ti treba..nevjerojatno. a konobara more...jedan te dočeka, drugi donese pribor, treći uzme narudžbu, četvrti donese cugu, peti klopu i kod šestog plaćaš. I koliko god puta pitao račun čekaš ga još pol sata.

Prva dva dana nismo imali svoju prtljagu jer je išla pješke preko Zatra La i trebala je stići prvim slobodnim letom iz Lukle. Nakon par dana stiže Mingma i naša prtljaga!

Da sve ne ostane samo na prejedanju i pivi, kako smo imali dva dana ekstra u Kathmanuu (jedan u slučaju lošeg vremena za vrh nismo iskoristili i zadnju šta smo odletili), odlučili smo se malo i kulturno uzdizati pa smo naredna dva dana posjetili Pashupatinath na svetoj rijeci Bagmati. Mjesto gdje spaljuju svoje pokojnike – kasele posvuda, nevozni majmuni, prljavi i napušeni pozerski jogii, kojima za svaku sliku trebaš platiti, smeće i prljavština po svuda. I to je turistička atrakcija za koju smo još i platili ulaz! Po izlasku imaš neki čudan osjećaj da si udahnuo mrtvaca ili da ga nosiš još negdje na sebi! Fuj...!!! ali morali smo ići vidjeti.

Navečer nam je Ganesh organizirao tradicionalnu nepalsku večeru u nekom starom dvorcu. Sjedi se na podu, jede prstima, a cure toče rakiju u male čašice s dva metra visine. I naravno zabavljaju tradicionalnim plesovima. Lijepo. S nama je bila i jedna cura iz Brazila , koja se nešto prije nas spustila s Ama Dablama. Sa partnerom je imala cilj popeti Ama Dablam alpskim stilom, bez korištenja postavljenih pomagala. No  kako joj se partner razbolio morala je odustati od toga. Priča nam kako je to strašno s tim fiksnim užetima...užad je preloša, kao ona šta je doma koristimo za štrik. Stara i istrošena. Ljudi da je bilo jako puno. Kako je zabranjen bio uspon na Everest, nakon nesreće u proljeće 2014. svi su se okrenuli na Ama Dablam. Ali to je za sobom povuklo i neke nesreće. Šta zbog nepažnje, brzine šta zbog dotrajalosti užeta koja su koristili.

Sutradan plan je bio Bhaktapur.

Bhaktapur (što znači "Grad obožavatelja") je stari grad naroda Nevari u kutu doline Katmandu u Nepalu, 13 km istočno od Katmandua. On je tijekom druge polovice 15. stoljeća bio Nepalskom prijestolnicom dinastije Malla, slavan po svojoj bogatoj kulturi, hramovima, te umjetninama od drveta, metala i kamena. Danas zbog svoje bogate kulturne baštine pod zaštitom UNESCO-a.

Uspjeli smo se provući iz stražara, prema navođenju našeg prijatelja Amerikaca koji je tu bio dan prije, da ne platimo ulaz. Konačno malo svježeg zraka, mira i tišine. Po cijelom gradu žene suše rižu, psi – ili hijene (koliko loše izgledaju, čovjek ne vidi razliku) se izležavaju, djeca igraju s turistima a žene sa svih strana napadaju s prodajom nakita. Ne odustaju dok nešto ne kupiš pa makar spustile cijenu i do 95%. Cijelo jutro smo proveli tu, te popodne jednim od Suzuki Marutia vratili se u Kathmandu. To je bio naš zadnji dan koji smo naravno završili u Tom&Jerry-u uz „nekoliko“ rum & coca cola (but separte!). Sutra odlazimo....napuštamo ovaj užurbani grad, pun prašine, vike i rupa na cesti, ali prijaznih i uvijek nasmijanih ljudi, prekrasnog okruženja Himalaje...dosta je bilo za sada...možda još koji put se vidimo.

6.11.2014., 20.dan i zadnje jutro, u škatula hotelu! Doručak i rano na aerodrom. Nakon svih procedura krcamo se za let za Istanbul. Kako nije bilo direktne poveznice isti dan za Ljubljanu jednu večer ostajemo u Istanbulu. Sve bi to bilo odlično da se let od Kathmandua do Istanbula nije vukao u beskraj. Nikad stići. Četiri filma sam pogledala i dobila crve u guzici. Onda opet procedure na aerodromu. Nisu nam mogli prijavit prtljagu odmah za sutra, tako da smo ju morali dići. Vuči sa sobom, prijaviti se za hotel, čekati prijevoz i to opet sve trajalo...ali isplatilo se! Hotel s pet zvjezdica u predgrađu Istanbula...mekani krevet, čiste i mirišljave plahte, wc...pravi wc...školjka na koju možeš sjesti, prozirna voda...tuš kabina...odmah smo se tuširali...do jutra smo se tri puta tuširali..a u krevetu nisam znala koju pozu da zauzmem da mi bude udobnije..luksuz!!!

Ipak smo se odlučili izvući iz sobe i otići malo do grada. Ajme opet gužva, ali kompletno drugačija nego zadnjih 20 dana...semafori, ljudi voze u svojim trakama...sad se čudimo normali.

Još za dana uspjeli smo se načuditi Plavoj džamiji, Aja Sofiji, Grand Bazaaru i nizu ostalih džamija. Pojeli smo najlošiji kebab na koji smo mogli naletiti, i nismo se uspjeli dočepati Bospora jer smo sad već bili preumorni i u glavama nam je bio jedino mekani i mirišljavi krevet i toplina sobice.

Tuširanje...opet...i spavanje...

A ujutro...samo se nadam da nas nitko nije promatrao...na doručku nešto prestrašno. Na doručku smo sjedili sat i pol...pojeli smo sve...od početka do kraja šta je bilo ponuđeno...cornflakes s jogurtom, marmelada, putar, nutela, jaja, hrenovke, salame, sirevi, raznorazni namazi i salate, kavu, čaj, kakao...sljedeća dva dana nisam ništa jela.

Let nam je bio oko podne...i to je bilo to..vraćamo se doma!!!

I vratili smo se u kišu i hladnoću. Ali iz Ljubljane do Rijeke nisam mogla dočekati da vidim Olivera. Malo ne bilo strah kako će reagirati nakon 20 dana šta nas nije bilo. Ali doček je bio odličan. Mama...tata...i u krilo..nije nas ispuštao iz vida sljedećih mjesec dana..

 Zaključak: od sad samo topliji krajevi!!!!

 

p.s. cijelim putem...od pokreta do povratka ništa mi nije bilo, osim par glavobolja, ali sam zato zadnji dan po dolasku u Istanbul dobila takvu trčkavicu da mi ni 4 seldiara nisu pomogla! No čini mi se da su i ostali imali sličnih problema jer je svako toliko netko isao na wc! J

 

Razmišljanje nakon par mjeseci: Ovo je zbilja bilo putovanje za pamćenje. Koliko god je u trenutcima bilo teško i naporno, psihički i fizički, ni u jednom trenutku nisam požalila.

Bilo bi lijepo još koji put priuštiti si nešto slično. Npr.Tibet!