Eiger 2012
Sjeverna stijena Eigera 20. – 21. 10. 2012. (napisao Mladen Markota, naš član na dugogodišnjem radu u Sloveniji):
Eiger (slika 1) sa svojih 3970 metara ne dosegne za Alpe tako magične visine četiri tisuće metara. Po svojem »drskom« izgledu i važnosti u svijetu penjanja pusti sve svoje velike susjede za sobom. Još prije nego je sjeverna stijena postala poznata, su godine 1912 izgradili najvišu željeznicu na sedlo Jungfraujoch između Jungfraua i Möncha. Godine 1935 je počela alpinistička povijest sjeverne stijene kada su Max Sedlmayr i Karl Mehringer napravili nevjerojatan poduhvat i u gotovo direktnom smjeru prepenjali prvo barijero Eigerja lijevo od Stollenlocha, prvo ledeno polje i stigli do danas imenovanog mrtvog bivaka. Smrt dvoje mladih alpinista iz Minhena je u biti privukla pažnju na tu stijenu. Što je slijedilo je dobro poznato svima koji se bave penjanjem. Njemci A. Hinterstoisser i T. Kurz i dva austrijca W. Angerer i E. Rainer su zacrtali novu smjer sa pristupom u desnom dijelu stijene i prepenjali ključno mjesto, tada opasnu prečicu koja je kasnije i dobila naziv Hinterstoisser-ova prečica. Danas je ta prečica puna fiksnih užadi kao i nažalost sva ostala stijena Eigera.
I baš na tom mjestu prilikom povlačenja iz stijene se je završila njihova tragična priča. Sliku Tonija Kurza, koji visi mrtav na užetu, sam prvi puta vidio u Heckmaierovi knjizi (slika 2). Svi ostali su pali gotovo 800 metara do baze stijene. I konačno su od 21. do 24. julija 1938, Anderl Heckmair, Ludwig Vörg, Fritz Kasparek i Heinrich Harrer prepenjali sjevernu stijenu po smijeri koja se od tada zove klasična ili Heckmaierova smjer.
Moj prvi susret sa stijenom je bio kolovoza 2011. kada sam zajedno sa švicarskim vodičem želio prepenjati polovicu sjeverne stijene od ulaznog kamina do Hinterstoisserove prečice. U stijenu smo ušli u tri sata ujutro po maglovitom i vrlo hladnom vremenu (-7). Ulazni kamin smo penjali po mraku i za nešto manje od dva sata napravili prvu pauzu na nivou legendarnog prvog stupa (First Pilar) (slika 3). Od prvog stupa smjer vodi dijagonalno prema vratima Stollenloch (slika 4), lijevo od njih prema teškoj pukotini (u njemačkom jeziku Schwieriger Riss ili u engleskom Difficult Cruck) poslije koje je smjer nešto položenija.
Na nivou teške pukotine nas je u daljnjem penjanju spriječilo kamenje koje je iznenada počelo padati sa platoa desno od prvog ledenog polja. Tada je došlo do izražaja dobro poznavanje sjeverne stijene od strane švicarskog vodiča. Poslije kratkog prečenja dijagonalno dolje lijevo smo došli do mjesta odakle smo se direktno spustili »apsajlom« na plato Stollenlocha - tih legendarnih vrata u sjevernoj stijeni (slika 5).
Taj »neuspjeh« je u meni samo još više oživio želju da se vratim u tu veličanstvenu stijenu. Želja se je ostvarila prošle godine kada sam ponovno - ovaj puta sa drugim švicarskim vodičem od 20. do 21. listopada ispenjao sjevernu stijenu. U stijenu smo ušli poslije podne 20. listopada. Vlak nam je zaustavio na kratko na vratima Stollenloch (vlak kada vozi prema Jungfraujoch-u se zaustavlja u Stollenlochu samo švicarskim vodičima – svi ostali koji žele (nepotrebno) izbjeći penjanje donjeg dijela stijene, se moraju »prošvercati« pješke kroz tunel u dužini 1,4 km, što je izuzetno opasno ali i vrlo kažnjivo). Pri povratku sa Jungfraujoch-u se vlak po potrebi u Stollenlochu legalno zaustavi svim alpinistima koji zbog različitih razloga izlaze iz stijene ili svim alpinistima koji penju samo doljni dio stijene od ulaznog kamina do Stollenlocha. Naš plan je bio da nastavimo sa penjanjem i prespavamo negdje u stijeni. Poslije polusatnog penjanja smo se već približili teškoj pukotini (slika 6). Ali stijena je opet pokazala svoj obraz. Iz idealnih uvjeta se je u roku od par minuta sve promijenilo. Zapuhao je topli fen i vodič se je odlučio da se vratimo u Stollenloch. Nastavili smo drugi dan rano ujutro ovaj puta u idealnim vremenskim uvjetima. Prvi problem Eigera – tešku pukotinu (V+/-VI) (slika 7) je moj vodič izpenjao bez problema. To se za mene ne može reći - moje godine a i relativno skromno penjačko znanje me je prisililo da sam na najtežim mjestima upotrijebio penjačke ljestve. Teren poslije teške pukotine nije više strm sve do Hinterstoisserove prečice. Iznad nas se je pokazala veličanstvena crvena pećina (Rotte Flue) karakterističan detalj Eigerjeve sjeverne stijene u čijem podnožju nas je dočekalo prvo fiksno uže koje nas je dijagonalno lijevo gore odvelo do famozne Hinterstoisserove prečice. Sama prečica je impresivno eksponirana (slika 8) ali od penjača ne zahtjeva mnogo znanja i ne predstavlja problem zbog fiksnih užadi - ukupno ih je bilo pet. Na njenom kraju je tako zvano lastavičje gnijezdo (bivak) nakon kojega se kroz ledenu cijev priječi desno gore prema prvom ledenom polju (slika 9). Bili smo jedini u stijeni i za nama smo puštali siguran trag kojega se uvijek razvesele svi koji penju sjevernu stijenu. Za pristup na drugo ledeno polje se je moj vodič odlučio za ispostavljenu policu koja iz prvog ledenog polja vodi dijagonalno desno gore. Došavši na drugo ledeno polje sjetio sam se riječi mojega vodiča koje me je upozorio baš na drugo ledeno polje – u podnožju se sve činilo tako malo i kratko i gotovo je nemoguće točno odrediti dimenzije. Pokazalo se je da je drugo ledeno polje, koje se iz baze stijene čini kratko u biti dugo skoro tristo metara. Idealni uvjeti za penjanje, sa tvrdim snijegom zalivena stijena i temperatura od +2 nam je omogućilo da smo se mrtvom bivaku približili za nešto manje od sat vremena. Mrtvi bivak predstavlja mjesto na kojem se odluče za bivakiranje svi koji penju Eiger u dva dana. To je po mišljenju mojega vodiča prerano jer se nešto više gore poslije rampe a naročito na izlazu iz prečice Bogova nude bolja mjesta. Na to mjestu smo mi napustili klasičnu Heckmaier-ovu smjer i priječili sjevernu stijenu dijagonalno gore prema istočnom grebenu (slika 10). Pri tom smo išli po smjeri koju upotrebljavaju (a očito i poznaju) švicarski vodiči. Za izlaz iz stijene smo upotrijebili varijantu izlaza iz Griff ins Licht smjeri iz godine 2002. Za cijelu smjer od Stollenlocha pa do stanice Eismeer smo trebali 11,5 sati.
Umjesto zaključka
Eigerjeva klasična Heckmaierova smjer u sjevernoj stijeni nije teška u tehničkom smislu. Ono što je čini posebnom je njena dužina – 4,7 km. Treba biti dobro pripremljen. Svi švicarski vodiči se slažu da je idealno vrijeme penjanja mjesec travanj, kada je cijela stijena prekrivena za penjanje kvalitetnim snijegom i kada ne prijeti kamenje i lavine koje u svim ostalim mjesecima predstavljaju veliku opasnost. Stijena je po izgledu veličanstvena, posebno njen zapadni dio u obliku velikog amfiteatra. Još jedna zanimljivost – smjer od ulaza pa do Stolenlocha predstavlja polovicu dužine smjeri skoro 2,2 kilometra. Sa penjačke strane ne predstavlja nikakav problem. Veliki problem je orijentacija u tom dijelu stijene. Tijekom priprema za penjanje sam konzultirao niz alpinista koji su se redom svi na kratko izgubili u tom dijelu tražeći pristup teškoj pukotini i Hinterstoisserovi prečici. Stijena je puna fiksnih užadi tako da je praktično nemoguće pogriješiti put od Hinterstoissera prečice naprijed. Od prečice naprijed je smjer logična i praktično je nemoguće zalutati. Prepenjati sjevernu stijenu je za mene predstavljalo tehnički i financijski problem. Tehnički sam riješio kroz kratka ali vrlo korisna penjačka druženja sa Vladimirom Pausićem. Bez treninga sa njim i njegovih savjeta ne bi mogao ostvariti moj mali san. Drugi dio problema je bio najam »skupog« švicarskog vodiča. To je moje drugo druženje sa švicarskim vodičima u sjevernoj stijeni Eigera. Obojica su odlično poznali smjer što nam je omogućilo brzo i sigurno penjanje (Martinu je to bio 16 uspon na sjevernu stijenu).
